Posljednjih mjeseci napetosti između Sjedinjenih Država i Irana nastavile su rasti, dosežući razine koje neki opisuju kao predkonfliktne. Osim sumporne osobnosti američkog predsjednika, zanimljivo je zapitati se o uzrocima i predvidljivim posljedicama ovih napetosti i načinu na koji te napetosti utječu ili će utjecati na Europu i Francusku.
Zašto ove obnovljene napetosti između Washingtona i Teherana?
Casus Belli između dviju zemalja mogao bi biti napad dvaju tankera u Hormuškom tjesnacu, napad koji SAD, zatim Velika Britanija i Saudijska Arabija pripisuju Iranu, a opravdavaju ga snimkom iz nadzornog drona koji prikazuje iranski patrolni čamac koji pristaje uz tanker Kokuka Hrabro ukloniti ono što izgleda kao magnetska mina. Ako Europa, UN, Rusija i Kina pozivaju na pribranost i neovisnu istragu, čini se da je mišljenje Washingtona izmišljeno, a s njim i njegova dva vjerna saveznika. Istina je da je ovaj video prilično uvjerljiv i da se radnja savršeno uklapa u doktrinu hibridnog rata za koju su pomorske snage Revolucionarne garde postale ekspert. Međutim, ovi elementi predstavljaju samo skup pretpostavki, a ne formalni dokaz iranske umiješanosti, kao što mnoge države naglašavaju, povjerenje u "dokaze" koje su pružile Sjedinjene Države uvelike je potkopano posljednjih godina.
Ovaj napad uslijedio je nakon pogoršanja iranske pozicije u podršci vojnom planu denuklearizacije zemlje, planu iz kojeg su se Sjedinjene Države povukle nakon izbora predsjednika Trumpa, ali koji i dalje podržavaju Europljani, Rusija, Kina i UN. Suočen s posljedicama ponovnog uvođenja američkih sankcija i onim što Teheran smatra nedostatkom ulaganja iz prijestolnica koje podupiru ovaj model, iranski predsjednik je početkom tjedna izjavio da i ta zemlja sada razmišlja o povlačenju. sporazuma.
Uloga Izraela i Saudijske Arabije
Osim toga, nekoliko strateških saveznika Sjedinjenih Država općenito, a posebno predsjednika Trumpa, koji počinje svoju kampanju za drugi mandat, vrlo su skloni vojnoj intervenciji protiv Irana. Prije svega Izrael, koji je Iran uvijek smatrao smrtnim neprijateljem, a koji se danas suočava s jačanjem Hamasa na svojim granicama, zbog vojnih uspjeha iranskih Pešmergi u Siriji. Posljednjih mjeseci, kampanje raketiranja izraelskih sela i gradova u blizini sirijske ili libanonske granice znatno su se povećale, što je dovelo do ciklusa odgovora i protuodgovora sve žešćeg intenziteta.
Saudijska Arabija princa Ben Salmana također je odredila Teheran kao svog prioritetnog neprijatelja, na temelju mržnje predaka prema sunitskim i šijitskim protivnicima. Rijad je kao takav okupio sunitsku koaliciju oko vlastite vojne moći, s ciljem da se nametne protiv rastuće šijitske moći, u Iraku, Siriji, a posebno u Jemenu, gdje je ta ista koalicija angažirana već nekoliko godina. pokušati iskorijeniti pobunu Hutija, koju podržava Teheran.
Međutim, ove dvije zemlje kontroliraju čitave dijelove gospodarstva i američko biračko tijelo, kroz središnju ulogu sunitskog saveza na tržištu ugljikovodika, s jedne strane, i kroz vrlo značajan politički utjecaj proizraelskog lobija u Sjedinjenim Državama. Države, kontrolirajući značajan udio glasova židovske zajednice, a posebno radikalne protestantske zajednice, vrlo moćne na srednjem zapadu i južnim državama zemlje, i izborne baze predsjednika Trumpa.
Koje su predvidive posljedice sukoba protiv Irana?
Ostaje činjenica da bi intervencija protiv Irana bila vrlo složena za Sjedinjene Države i uključivala bi mnoge rizike. Bilo da se odluče za zračne napade, pomorski embargo ili vrlo hipotetski amfibijski napad, Sjedinjene Države i njihovi saveznici riskiraju pokretanje niza reakcija s vrlo problematičnim dugoročnim posljedicama, kao što je rizik zaglavljivanja, što bi imobiliziralo dio američke vojne moći na Bliskom istoku, iako je ta vojna sila danas, prema Pentagonu, nesposobna suočiti se s “dvostrukom frontom” koju predstavljaju Rusija u Europi i Kina u Aziji.
Zapravo, intervencija protiv Irana riskirala bi naglašavanje gradijenta moći u tim kazalištima, oslobađajući sredstva za kinesku akciju protiv Tajvana ili rusku akciju protiv Ukrajine, na primjer. Nadalje, izravni napad na Teheran, čak i ograničen na zračnu ofenzivu, vjerojatno bi promijenio stajališta i Moskve i Pekinga o pitanjima izvoza oružja u ovu zemlju. Dapače, do danas su dvije prijestolnice pokazale očitu pronicljivost na tom području, uzdržavajući se od izvoza modernog ili pretjerano učinkovitog oružja. Intervencija SAD-a mogla bi razbiti ovaj status quo, otvarajući vrata mnogo učinkovitijim sustavima, kao što su protuzračni sustavi, protubrodske rakete i borbeni zrakoplovi dviju zemalja, što bi vjerojatno povećalo rizike "zaglavljivanja".
Naposljetku, intervencija SAD-a vjerojatno bi izazvala požar na Bliskom istoku, posebno u svim područjima koja se suprotstavljaju šijitima i sunitima, a rezultat bi bila globalna energetska kriza koja bi vjerojatno izazvala ekonomsku i financijsku krizu s posljedicama koje dosad nije bilo.
Zaključak
Kao što vidimo, očekivani dobici, posebice izborni dobici, u slučaju sukoba s Iranom, bili bi daleko od kompenzacije za rizike stvorene na globalnoj razini. Ostaje da bi se u mjerilu Sjedinjenih Država, a prema ekonomskim koncepcijama predsjednika Trumpa, te posljedice mogle činiti prihvatljivima, pa čak i poželjnima. Dapače, Sjedinjene Države ponovno su dosegle razinu strateške autonomije u pogledu ugljikovodika, zahvaljujući vađenju plina iz škriljevca, koji, ako generira ozbiljne ekološke posljedice, stavlja američko gospodarstvo u čahuru u slučaju globalne energetske krize.
Osim toga, vrlo vjerojatnu bipolarizaciju koja bi proizašla iz ove intervencije također bi američki predsjednik vidio kao korisnu, zalažući se za drastično smanjenje uvoza posebice iz Kine, kako bi se zemlja reindustrijalizirala. Nadalje, to bi ubrzalo ovisnost saveznika Washingtona, Europe na čelu, o američkoj vojnoj moći, posebice uništavajući velik dio europskih napora za neovisnost u ovom području, pred hitnošću koju bi Rusija mogla predstavljati. Situacija bi bila slična u Aziji i Pacifiku nasuprot Kini.
Stoga bi intervencija protiv Irana, čak i ograničena, proizašla više iz želje za preraspodjelom geopolitičkih karata na planetarnoj razini, nego iz regionalnih ciljeva. Hoće li Pentagon, potpuno svjestan svoje trenutne vojne slabosti, uspjeti ublažiti žar čelnika angažiranih u ovoj krizi, ostaje za vidjeti.